VLADAN DOBRIVOJEVIĆ

                   ( pisac kojeg neću da uporedim ni sa kim )

Rođen je 14.02.1968 g. u Beogradu. Veliki pisac koji živi u sjenci. Sklonjen od javnosti , jer se rodio u pogrešnom trenutku, u kojem njegovo veliko i značajno djelo mora da ostane nepoznato običnom čitaocu, zbog dnevno-političkih malverzacija savremenog društva, u kojem svi mi živimo. U kojem smo prisiljeni da živimo i održavamo sopstveni goli život. Ukoliko se više opiremo poltronstvima, stranačkim pripadnostima, spletkarenjima tuđim životima, toliko ćemo teže naći mjesto pod ovim zlaćanim suncem, koje bi trebalo da jednako grije sve nas, ali nije tako. Tako se desilo i sa knjigama Vladana Dobrivojevića. Velika svjetlost, koja je u njegovim knjigama, biva prekrivena mrakom zlobe političkih moćnika i prvaka u kulturi,koji kao Bogovi , u zavisnosti od količine divljenja koja im se upućuje, odlučuju, da li će neko biti čitan ili ne. Kvazi-pisci štampaju kvazi-pisce.Tako mora biti, jer bojeći se velikog umnog orkana, koji izbija iz knjiga Vladana Dobrivojevića, genije mora ostati zarobljen , ne smije mu se dopustiti da ga ljudi pronađu. Ipak, postoji mali postotak nas srećnika, koji smo uspjeli da dođemo do knjiga ovog velikog srpskog pisca. I želim reći najbitniju stvar. Nikako ga ne treba svrstavati u pisce naučne fantastike, iako ima nekoliko djela iz te književne oblasti. Prevagu donose druge knjige u kojima Vladan Dobrivojević pokazuje sve svoje lingvističko umjeće, neobičnih kombinacija, nama poznatih srpskih riječi, koje u njegovoj muzičkoj izvedbi čine poeziju u prozi. Svaka rečenica postaje citat, nikada ni jedna rečenica ne ponavlja drugu, jer je Vladan Dobrivojević maestralno uspio da nađe šifru, koja otvara bezbroj mogućnosti upotrebe poznatih riječi u bezbroj varijanti. To je kod njega dovedeno do perfekcije. I zbunit će nas količina njegovog umnog razmišljanja o Bogu, o prijateljstvu,ljubavi, nekada ga ne možemo ni razumjeti, zbog sopstvenih ograničenja, nedovoljno razvijenog uma, sputanog okovima predrasuda, malograđanštine, životne kolotečine, iz koje je Vladan odavno otišao.

Ova svoja razmišljanja , mogu da potkrijepim citatima iz novina, koji samo potvrđuju moje misli.

Umesto da budu ozareni što se krug posvećenika - ne diletanata - jednog velikog i nepristupačnog dela lagano širi, sve do takvih razmera koje će taj lirski poetski opus učiniti opštim dobrom, oni se ponašaju kao carinici bez uniforme! Nemojte pokušati, čak ni uz mnoštvo izvinjavajućih fraza, da izgovorite jeretičku misao kako, možda, najveći živi srpski pisac nije ni jedan od prononsiranih, već skrajnuti i samozatajiti Vladan Dobrivojević, kome je, nakon mnogih prećutanih romana, upravo izašla trotomna, fascinantna "Nostalgija", i koji je već sada svetski pisac, iako mi to ne znamo (nema ko da nas "obavesti"!).
 http://www.nin.co.rs/2000-07/13/13574.html     

Srbija ima velikog savremenog pisca, kojeg cenim, Vladana Dobrivojevića, o kojem ne zna baš ništa. Potrebno je da neko bude Pavić pa da se čuje i za knjigu i o njemu. Svaka svetska književnost bi bila ponosna da ga ima, a naša književnost o njemu ne zna ništa. Sa tim delom doživite jedno neobično iskustvo. Nakon čitanja te proze, sva druga proza za vas je dnevna, trivijalna i lako banalna. Pored sreće što postoji jedan veliki opus, imate i tu nesreću da vas taj opus potpuno osiromaši za dalju recepciju nečega što nam neko piše o nekim svakodnevnim, trivijalnim stvarima, koje ne možete da primite kao dovoljno relevantne da se književnost time uopšte bavi. Ostali su tek nekoliko rangova ispod.
http://www.slobodnaevropa.org/content/transcript/862341.html

Spisak djela:

„Soba na dohvat vulkana - (ovo je, uzgred, naslov slike Leonida Sejke)“
„Legenda o zemlji zrikavaca“
„Laida, plima sa dva dna“
„San vodoslikara“

(prvi dio: Majstor senki;

 drugi dio: Podrazavanje Sunca;
treci dio: U Sinu Bozjem - zbog obima su drugi i treci deo podeljeni na po dvije knjige)

„Nostalgija“

(prvi dio: Prometej;

drugi dio: Amerika;

treci dio: Demon)
„Ime vir“

(prvi dio, mada je rec o diptihu: Jeremija;

drugi dio: Dzeremaja)

„Kako je govorio Zaratustra“ (jedan naslov, zbog obima podjeljen u dva toma)

drama-roman „Splav meduza“  nije objavljen

I nikada ga neću uporediti ni sa jednim poznatim piscem, jer je pisanje Vladana Dobrivojevića jedinstveno u srpskoj književnosti.

Do knjiga ovog anatemisanog književnika se može doći samo lično, kao što sam i ja imala tu sreću, dok se ne steknu neke povoljnije okolnosti, kada će se njegove knjige moći normalno kupiti u knjižarama.

IV INTERNACIONALNI JAZZ FESTIVAL U BIJELOM POLJU

Bila sam sinoć u Bijelom Polju na IV Internacionalnom Jazz Festivalu.Koncert su otvorili mladi muzičari iz Bijelog Polja, koji su odlično izveli Pjesmu „ Burn“ od Deep Purplea. Vrijedi pomenuti mladog bjelopoljskog bubnjara Vukašina Bakića, koji sa svojih nepunih dvadeset godina, dostiže već zavidan uspjeh u sviranju bubnjeva. Mislim da će se o njemu još čuti.Poslije njih je bio VAce trio ( kombinovani sastav muzičara na čelu sa Vasilom Hadžimanovim ), i koji su izveli nekoliko etno jazz kompozicija, laganijeg ritma, ne baš impresivno, očekivala sam više. Izdvajam odlično izvođenje Vasilove kompozicije „ Ohrid“, koje je uljepšalo opši utisak o njihovom nastupu.Poslije njih je nastupio Big Band iz Beograda ( Jazz orkestar RTS-a ), sa mlaadim dirigentom, koji je uveo modernog zvuka, improvizacije i življeg ritma, u inače, obično ,monotono izvođenje orkestarske muzike. Sa njima je nastupila i Biljana Krstić, naravno, u odličnom izvođenju svojih obrada etno pjesama. Kraj je bio rezervisan za našeg poznatog bubnjara, Dragoljuba Đuričića,koji je nastupio sa prijateljima, kombinovanim muzičarima iz drugih grupa. Dragoljub ko Dragoljub, majstor za bubnjeve i udaraljke , manijak pun energije, ostali smo do pola dva uveče. Napravio je atmosferu za opšte narodne mase, jer je uzeo nekog makedonskog trubača, tako da sam u neki vakat pomislila da sam na Guči, što mi je bilo malo smiješno i degutantno, ali dobro de, već se do tada popilo po dva piva, pa se moglo trpiti opštenastalo muzičko ludilo. Greška koju je napravio, nehotice, bila je njegova želja da izvede neke muzičke numere iz vremena svojih svirki sa grupom „ Leb i sol“, tako da su odsvirali „ Uči me majko“ i „ Jovanu“. On bez greške , bez premca, ali slušati obični Telecaster, a  u glavi imati zvuk Vlatkove gipsonke , uz maestralnu upotrebu bustera i hala, za mene je bilo veliki atak na uši. Još jedna zamjerka, Dragoljub je sa svojim prijateljima došao potpuno nepripremljen, neuvježban, mislim da nisu znali ni šta će da sviraju , dogovarali su se „u  letu“. U nebranom grožđu se tu našao trubač, koji se o jadu zabavio, kako i kada da se uključi u ritam bubnjarsku sekciju. Zamjerka je jer su sigurno mislili, ajde, nema veze ,idemo na sjever Crne Gore, šta oni seljaci znaju o muzici, da se mi okupimo i odradimo tu svirku kako tako. E, pa imalo je makar nas nekoliko , koji smo vidjeli da to tako ne štima. Ipak, u nedostatku muzičkih događaja i moje velike ljubavi prema jazzu, drago mi je da sam imala priliku da odem na koncert, mada sam se mrštila i durila.

9.07.2010.