ODRASTANJE

Prve utiske i saznanja o svijetu, dobijali smo onako kako su ih vidjeli i kako su nam ih prikazivali naši roditelji. Oni su nam kreirali stvarnost, predočavajući nam neke svoje istine i neka svoja viđenja svijeta i ljudi. Kako smo im samo vjerovali i kako smo jako griješili. Gledali smo ih onim dječijim, krupnim očima,koje ne znaju za laž, i prepuštali im se, sa svom svojom naivnošću i bezazlenošću, kako to samo dijeca umiju. Gledali smo u njima bogove i nadali se da će oni uvijek biti tu da nas štite.

Odrastajući, shvatali smo, da neke stvari i nisu onakve kakve smo mislili da jesu i kako su nas učili.Onako zbunjeni novim osjećajima, a starim uvjerenjima, pravili smo neke samo naše greške. Sagledavali smo i izvlačili iz njih nove sadržaje i nove istine, koje su nas odvodile na neke druge puteve razmišljanja.I tako smo polako počinjali da gradimo neki svoj novi svijet, možda i ne shvatajući to. To je mladost, to je sazrijevanje, to su nemiri mlade duše. I ne bismo ni onda znali, šta smo dobro učinili, a šta ne, sve dok godine nisu dobro isprale sve događaje, kao pijesak kada ga ispira more. I tek nakon dužeg vremena smo mogli sagledati, ono što smo uradili odavno, a o čemu smo sud mogli donijeti tek kasnije, tek sada. To je zrelo doba, smiraj dana, suton sopstvenog puta.

I tako neprestano vraćam u mislima, jedinstven film svoga postojanja, svoga života, uvijek ga gledajući nekim drugim očima. Nikada nisam žalila za nečim što sam uradila, jer tako bih pobijala sebe. Prihvatala sam i svoje greške i svoje slabosti, isto onako kao i svoje podvige i radosti, jer sve to sam bila „ ja“ i sve to je bilo- moje.

Da sam žalila za učinjenim, ubila bih onu jedinstvenost koja me je sačinjavala. Razvijala sam samu sebe , od plahe djevojčice, koja je isuviše vjerovala ljudima, do ovoga danas, kada sam uljuljkana u lijepoj sigurnosti nevjerovanja nikome.

NEŠTO O MENI

I AKO BI SE NEKADA DESILO DA IZGUBIM SVE,

SAČUVALA BIH SAMO JEDNO,

A TO JE PRAVO NA SOPSTVENO MIŠLJENJE.

TO NE DAM I TO JE MOJE I TO SAM JA.

Kako koristimo razum? Ustrajavajući u svojim dosljednostima nekog tvrdoglavog ponašanja, kojeg se grčevito držimo, ili suptilnim mijenjanjem tananih misli, koje nam omogućavaju da otvorimo svoj um, koji je često sputan slabošću predrasuda i neiskrenosti prema drugima i prema sebi samima.

I koliko drugi mogu uticati na mene? U onolikoj mjeri ukoliko doprinose , da moja misao krene dalje, da se uzdigne još više, ukoliko doprinose da se ispred mene otvore neka nova vrata, iza kojih ću naći neke druge svjetove i njihove sadržaje. I nije važno da li će ti svjetovi biti sređeni ili razrušeni. Važno je da su ti svjetovi svoji, da imaju svoju priču. A svaka priča je interesantna i svaka je jedinstvena. I pitaju me često, kako mogu da iščitavam tolike priče? A ne znaju, da meni priča nikada nije dosta, da u svakoj od njih vidim mozaike od šarenog kamenja, koje je skupljano tokom vremena. Mozaici stvaraju slike. A ja volim i slike i riječi. Riječi u meni stvaraju slike, vizuelizacija stvarnosti tuđih života. Vizuelizacija priča koje nemaju kraja. Sve se nadovezuju jedna na drugu, čine niz zvani čovječanstvo. I tako u krug i tako u nizu. Vizuelizacija kruga ili beskraja? Sposobnost poistovjećivanja, radost iščekivanja, smisao življenja, afirmacija postojanja. I nema kraja, uvijek je početak. I to sam ja.

NEŠTO KAO LJUBAV

Zašto čovjek ne može razumom zaustaviti ljubav? Zašto iluzija sve jače i jače steže zamke realnosti oko mene? Zašto misliti na nemoguće, zašto memorisati uspomene kojih neće nikada biti? Budim te i blago ti ljubim vjeđe , kao lahor, kao lepet leptirovih krila. Kako ugušiti ljubav u grlu? Otvaraš oči, cijeli svijet za mene se otvori. Pogledaš me, dosegnem nebo. Pružiš mi ruku, srce svijeta mi daš. Pogledom me vežeš za trenutak koji ostaje u vječnosti. Zašto da ti o tome pišem? Zašto da ti pišem o tome kako te čekam s nestrpljenjem malog djeteta, kako su minuti sati, kako....Pišeš, udubljen u misli, ja sam na vratima. Ne želim da ti remetim mir, a mene muti ljubav. Pogledom ti milujem kosu, zovem te nijemo bez glasa, da se okreneš, da te sebično vratim sebi. Okrećeš se i nasmiješiš- cijeli svijet je radost. Ustaješ i prilaziš mi, primaš me u svoj široki zagrljaj, smirenje u meni dok udišem miris tvoga džempera, je li to trenutak ili vječnost? Podižeš mi rukom lice i sve znaš, isto kao uvijek, isto kao juče, isto kao sutra, isto ono naše obično, ljubav. Došla sam kao tren da te obasjam tom ljubavlju, a ostala zauvijek. Zašto da ti pišem u slikama, zašto da ti ikada kažem ? Zašto čovjek ne može zaustaviti ljubav razumom? Zašto u zamku ulazim sama, hiljadu zašto?Postojano i uporno te volim i to je tako. I nekada me malo pusti, tek da me obmane da pomislim da je prošlo, da bi me u sljedećem momentu stegnula još jače. Opsjena i varka, a tako jaka, jaka da boli. I koliko ti mogu dati, i koliko mi možeš dati, a daljine, a vrijeme, a samo je tu ono što nas dijeli. Tanka nit nas spaja.Tanka ali jaka, trajna. I sve je gore, jer je tako, a ne može biti nikako. Jovandan, rođenje Krstitelja, rođenje nečega čemu ne znamo ime. Arabeske osjećaja, misaona lutanja i spajanja, traženja i nalaženja, vječna čežnja, tvoja lucidnost i plahost. Uzaludnost pokušaja, ukidanje razuma. I ne gordi se ,misleći da tebi ovo pišem. Ovo sam samo sanjala.

LJUDI I JA

"Za ono što drugi učine nama- nismo mi krivi, za ono što mi učinimo drugima- krivce ne tražite dalje od sebe samih." I živim tako uz ljude, dajući im onu dozu neophodnog optimizma, koji im je potreban da im opet probudi nadu ili vrati volju za životom. Depresivne i mračne misli ljudi oko mene, potrebne su meni, da mi razbiju monotoniju moga vječitog optimizma. I tako se nađemo negdje na sredini, uvijek održavajući ravnotežu svojih bivstvovanja. Nešto o povjerenju u ljude. U tom smislu, svi imamo jak odbrambeni mehanizam , koji se trudimo da izgradimo. Kako? Kod većine ljudi sa kojima razgovaram, to ide linijom početnog nepovjerenja i opreznosti - zadobijanja povjerenja i kasnije ili gubitka povjerenja, koje dovodi do razočarenja ili održavanje zadobijenog povjerenja. Kod mene je uvijek upaljen odbrambeni mehanizam, ali ide u drugom smjeru: a priori povjerenje, koje se tokom vremena ili gubi ili održi. Kraće i jednostavnije. U cijeloj ovoj priči, važan je krajnji ishod, a to je - zaštititi se od eventualnog razočarenja. Još jedan sistem odbrambenog mehanizma, koji je kod mene uvijek upaljen je: " Šta ili koliko očekujem od ljudi?" Ja na to kažem - ništa. Ako mi se desi nešto dobro i prijatno - meni je drago i zbog toga osjećam zadovoljstvo. Ako mi ljudi pričine neprijatnosti - i to je o.k.Ništa strašno, već viđeno, već doživljeno, ništa novo, samo novi ljudi u starim ulogama. I tako me ništa ne može povrijediti, jer kroz sve to sam prošla i sve to znam i o tome imam pun dnevnik priča. Ostavljene su za prošlost, neće remetiti budućnost. Može se samo desiti da lagano nakrivim glavu u čuđenju ili širom otvorim oči od iznenađenja. I to je sve. I jako, jako sam živa- ali zaštićena.

23.06.2010.

“ AH ,TE ŽENE “

U većini slučajeva, moderna žena je lovac. Nasrne tako na jadnog muškarca, svim sredstvima, ne prezajući ni od čega. I šta se dešava? On iscrpljen, izmrcvaren, poslije očajničke borbe, pada pokoren, ne od ljubavi, nego od čiste muke. Tako ucmekanog muškarca možete koristiti jedno vrijeme, uživajući u sopstvenoj zabludi da je vaš i da vas voli. Istina je pak, da on jadničak, onako iscrpljen, nema snage da se odupre, te tako tavori u svojoj besvijesti ,dok ne smogne snage da pobjegne glavom bez obzira. Nikada više tu lovinu ne uhvati. Taj postaje maratonac na duge staze.

A, šta radi žena? Šepuri se kao ofucali paun, misleći da je neka riba i da ga je uhvatila, i da će ga sada tako mučiti svojom ljubavlju, koja je sve drugo, samo ne ljubav. Prije svega je to sado – mazohistički emotivni stroj za uništavanje dvije osobe o jednom trošku. Moćna mašina. Ovu mašinu je u procentima, već kupilo 90% žena, zato muškarci – oprez!!!!

Iza njihovih slatkih riječi, đakonija kojima će vas hraniti dok vas ne omami, iza njihovih zavodljivih toaleta i donjeg veša,( ako imate sreće i ponekog intelektualnog razgovora), stoji moćna mašina, sakrivena iza zavjese od brokata i stupa na scenu onda kada se najmanje nadate, kada ste uljuljkani dobrom hranom ili pićem, ili boljom varijantom- dobrim sexom. Ah, dragi muškarci, zar se kroz istoriju niste opekli bezbroj puta? Zar niste shvatili da , ako niste dobri, poslušni i ponizni, ukida vam se obrok ( do juče perfektne hrane ), kao i blagodeti svih sexualnih zadovoljstava. Uvijek padnete na isti fazon i tako kroz istoriju, sami vrtite točak koji se okreće uvijek u istom smjeru.

Ne znate vi žene. Vidite je uveče , pod svjetlima neona, kada blista ( ma samo zbog neona), ili u polutami spavaće sobe, gdje će vam ugoditi razvratnim igrarijama, ali samo zato da bi dokazala sebe i svoju nadmoć. Ne varajte se nikada da vas ona voli. Toga nema više na tržištu, nema ni za zlato. Samo se igra sa svojom lovinom. Lovina je više na cijeni, ako je traženija i rjeđa vrsta. Onda je to za ženu – lovca pravi izazov. Upotrijebit će svu svoju žensku maštu, kojoj niko do sada nije sagledao granice, jer ih i nema, kada se ona baci na lovinu, jer varijante i pristup hvatanja lovine su bezbrojne.

Žene su zaboravile jedno Božije pravilo koje glasi : „ Muškarci su lovci, a žene su lovina.“ I samo zbog tog jednog prekršenog pravila, došlo je do zamjena teza i do svjetskog karambola zvanog- žene, jači pol.

Ne znate vi žene. Pogrešno ih nazivate ljepšim polom. Da,da, ma svratite vi nekada u nezgodno vrijeme, pa da vidite šta su brci šerifa Mc Clouda , šta su noge Maradone, šta su šume koje vire ispod zavodljivo dekoltiranih majica.

I tako moji dragi muškarci. Lekciju niste naučili nikada, iako već znate sve. To ide tačno po poglavljima, i uvijek je tako i ne znam kako ste toliki optimisti da pomislite da će nekada da bude drugačije. To je lekcija iz „ Vječne knjige“ i to se ne može promijeniti, ali to još niste shvatili.

Prva lekcija je pretvaranje da je ona najbolja, najpametnija, najprijatnija, puna razumijevanja za sve ljude i njihova stradanja ( a stradalnik ćete biti baš vi,hi,hi), širokogruda, tolerantna, duhovita, šarmantna, obrazovana, načitana, uvijek dobro raspoložena, uvijek dobro dotjerana, izuzetna domaćica. Ma vi već počinjete da mislite da gledate film naučne fantastike. Uzdignete se do zvijezda, ali ne znate da ste samo glumci u „ Zvjezdanim ratovima“, eto tolika je vaša povezanost sa zvijezdama. Opčini vas vaša zvijezda Danica, Milica, Dušica, Milena , Zvezdana, Slađana, sve imenima od milja- kasnije do nemilja. I obuzme vas varka, jer ona tako prija, i vama , a pogotovo vašoj sujeti ( što je i suština čitave priče u svemu ovome ).

Obasipa vas napornom ljubavlju, napornom pažnjom, zahtjevima da želi da budete non – stop zajedno, ali ne zbog toga da bi vas ona na nešto prisiljavala, nego zbog toga što vas ona neizmjerno voli. Pristanete li na taj obrazac nazovi ljubavi, ispekli ste sebi pitu.

Iz istog razloga – nazovi ljubavi, želi da učestvujete s njom u svemu što ona radi, jer vi ste u ljubavi ravnopravni i toliko se volite, da ne možete da zamislite ni jedan minut da posvetite sebi, jer tako uskraćujete minute nazovi ljubavi. I tako počnete da učestvujete u njenim kupovinama, posebno sitnicama vezanim za kuću, jer to je vaše ljubavno gnijezdo u kojem odluke donosite zajedno ( a gle, sve bude po njenom, ali važno je lobirati sebe pojmom ravnopravnosti ).

Ovo je ujedno i prva faza nazovi ljubavi u kojoj uvijek uživate.

Ona će vas ubijediti i da je gledanje fudbala maloumno, a posebno izlazaka sa dojučerašnjim drugovima, jer eto, čitav život ste proveli sa njima i ona će vas ubijediti da u toj slobodi i niste bili toliko srećni koliko vam se činilo, jer vam je uvijek, u dubini duše hvalila ona. I kako ste imali sreću što ste se našli, jer je malo ljudi koji se tako dobro slažu i razumiju, kao što je to slučaj kod vas. I zašto gubiti dragocjeno vrijeme sa drugovima, kada vrijeme nazovi ljubavi brzo protiče i treba ga iskoristiti na najbolji mogući način, svaki minut , svaki sekund. I ovo je lekcija broj jedan . I jedno vrijeme će vam biti super, ubijedit ćete sebe kako ste najsrećniji muškarac na ovome svijetu, čak i u istoriji civilizacije.

Druga lekcija je ujedno i druga faza nazovi ljubavi. Hvata vas zamor, počnete da gubite interesovanje za sve ono što vas je do juče interesovalo, polako gubite sebe, svoju sopstvenost, postajete nervozni, razdražljivi, nedruželjubivi,osjećate konstantan nedostatak energije, budite se umorniji nego što ste legli, počinju da vam se javljaju i boleščine, koje do tada niste imali, jer organizam je psihičko – fizički izmoren nazovi ljubavlju. Često osjećate depresiju, a zadnja faza je apatija. Ispod toga nema i to je dno dna. Onda ste polumrtva ili poluživa lovina. To je tačka koja vaga vašu situaciju. Da li ćete oživjeti ili zauvijek ostati polumrtvi?Ako tada dobijete snagu i prijeko potrebnu volju za životom, postat ćete onaj maratonac na duge staze s početka priče, a ako ne.... Tajnu ne želim ni da vam otkrijem, bolje ne, kada se ne zna, lakše se podnosi.

Ovo je uvijek ovako i redosljed je uvijek isti. I nemojte se varati da će vam sa drugom ženom biti bolje.Ne živite u zabludi i lažnim nadanjima. Bit će sve isto, samo naizgled ljubav će naizgled drugačije izgledati i možda će biti malo razlike u vremenu trajanja prve faze cijele ove priče – faze uživanja, a i druge faze – vašeg odumiranja.

Zato sam jednog dana čistila šporet i razmišljala: „ Kako sam ja njemu nekada bila san, a sada sam mu noćna mora ?“, mislim muškarcu, a možda i šporetu, ko zna?

I ne pitajte me kako sve ovo znam? Žensko sam.

Pa da ne bi sve bilo crno, postoji i lekcija broj tri ili treća faza, ali samo za one maratonce na duge staze, s početka ove priče. Juče sam pročitala spasonosnu knjigu , koja bi mogla da spasi maratonce, jer ipak ljudski rod treba ,kako tako da opstane. To je „ Buđenje“ Antoni di Mela. E, jedini spas vidim u toj knjizi, za pametne muškarce i rijetko pametne žene. Juče sam je pročitala i spasila se, jer poslije one epizode sa šporetom, shvatila sam da nešto nije kako treba.

Da ne bi bilo rekla – kazala, da vidimo šta jedan pametan čovjek kaže:

„Jedna žena mi je pričala kako je njen ujak, sveštenik u lokalnoj crkvi, uvek počinjao besedu recima: "Samo je žrtva dokaz ljubavi; mera ljubavi je altruizam."

Savršeno! Upitao sam je: "Da li biste poželeli da vas volim po cenu svoje sreće?" "Da", odgovorila je. "A vi mene?" upitao sam. "Da", rekla je.

Zar to nije čudesno? Ona bi volela mene po cenu svoje sreće i ja bih voleo nju po cenu moje sreće. I tako, imali bismo dve nesrećne osobe, ali živela ljubav!“

Ili šta kaže o ljubavi. I ovo je spas za maratonce:

„Savršena ljubav isključuje strah. Tamo gde postoji ljubav ne postoje zahtevi, očekivanja, zavisnost. Ja ne tra­žim da me učinite srećnim; moja sreća ne zavisi od vas. Ako morate da me napustite, neće mi biti žao samog sebe; izuzetno mi prija vaše društvo, ali ja se ne vezujem za vas. Ja uživam u vašem društvu na temelju nevezanosti - na uživam ja u vama, to je nešto veće i od vas i od mene, rešto što sam otkrio, neka vrsta simfonije, neka vrsta orkestra koji svira u vašem prisustvu. Ali, kada odete od mene, orkestar ne prestaje da svira. To je orkestar velikog repertoara i nikada ne prestaje da svira.

Čitavo je buđenje u tome.“

Još malo o nazovi ljubavi:

„Čini se užasno postaviti takvo pitanje, ali može li se reći da me volite ako se zakačite za mene i ne dozvoljavate mi da odem? Ako me ne ostavljate na miru? Može li se reći da me volite, ako imate potrebu za mnom, psihološki ili emo­tivno, da biste bili srećni?

Jer, takva ljubav je u suprotnosti sa univerzalnim učenjima svih svetih spisa, svih religija, svih mistika.“

Opisuje i usamljenost, zbog koje često pogrešno mislimo da nam je u životu potreban uvijek neko:

„Usamljenost se ne leci druženjem sa drugim ljudima. Usamljenost se leci kon­taktom sa stvarnošću. O, toliko toga može da se kaže o ovome! Dodir sa stvarnošću, krah iluzija, neposredan od­nos sa onim što je stvarno. Šta god to bilo, nema ime. Možemo ga upoznati, ali samo ako napustimo ono što je nestvarno. Može se otkriti šta je to biti sam kada pre­stanemo da se vezujemo, kada prestanemo da budemo zavisni.

Razmislite o svojoj usamljenosti. Da li je prisustvo drugih ljudi može ikad ukloniti? Ono može da posluži samo da od nje pobegnete. Unutar vas je praznina, zar ne? A kada praznina ispliva na površinu, šta se radi? Beži se, uključi se televizor, uključi se radio, čita se neka knjiga, traži se društvo drugih ljudi, zabava, zaborav. Svi to rade. To je veliki biznis danas, čitava industrija organizovana da nas zabavi i odvuče naše misli na drugu stranu.“

O svojoj sopstvenosti, sreći i sopstvenoj slobodi:

„ Ništa ne treba da učinite da biste postali srećni. Veliki Majster Ekhart rekao je: "Bog se ne dostiže procesom sabiranja nečega u duši, već kroz proces oduzimanja." Ništa ne morate učiniti da biste bili slobodni. Potrebno je samo da odbacite nešto. Tada ste slobodni.

Tim povodom, pao mi je na pamet jedan irski robijaš koji je prokopao tunel ispod zatvorskog zida i uspeo da pobegne. Izašao je usred dvorišta osnovne škole, gde su se igrala deca. Prirodno, kada je izašao iz tunela, nije mogao da se obuzda, pa je počeo da skače i igra, vičući: Slobodan sam! Najzad, posle tri godine!" Jedna devojčica, nedaleko od njega, ljubomorno ga je pogledala i rekla: "Blago vama! Ja moram još pune dve godine da provedem ovde."

„Ti možeš da učiniš šta god želiš i ostaneš ono što jesi, ali ja ću se zaštiti, biću ono što jesam." Drugim recima, neću ti dozvoliti da manipulišeš sa mnom. Živeću svoj život, ići ću svojim putem, biću slobodan da mislim ono što hoću, da idem za svojim sklonostima i ukusima. Reći ću ti ne, ako osetim da ne želim da budem u tvom društvu. To neće biti zbog negativnih osećanja koja izazivaš u meni, jer to se više neće desiti - nećeš više imati nikakvu moć nada mnom. Jednostavno, možda će mi više odgovarati društvo nekih drugih ljudi. Dakle, ako me mo­žda upitaš: "Šta kažeš da odemo u bioskop večeras?" odgovoriću: "Žao mi je, ali više volim da odem s nekim drugim. Njegovo društvo mi je prijatnije od tvog." I to je to. Predivno je umeti da se kaže ne drugim ljudima. To je deo buđenja. Deo buđenja je živeti sopstveni život po svojoj volji. I upamtite: to nije egoizam. Egoizam je očekivati da neko drugi živi svoj život kako vi smatrate za shodno, po vašoj volji. To jeste egoizam. Ali živeti svoj život kako mi smatramo za shodno nije egoizam.

Ovo je bio pametni di Melo sa svojim mislima o ljubavi i usamljenosti, jer nedostatak ljubavi, a velika usamljenost nas često i tjeraju u nazovi ljubavi. Recept sam našla za maratonce, za neke buduće , koji će smoći snage da odbace iluzije i sopstvene ljušture, da uspiju ponovo da nađu sebe, i da sa svojom sopstvenošću nađu drugu osobu koja ima svoju sopstvenost i da mirno stanu pred nju. I tek tada nastaje nesebična ljubav. Sve ostalo su varke i nemojte im vjerovati kad vam kažu da nisu.

Jedini car, koji je sve ovo a priori znao i nije se trudio da mnogo prolazi kroz sve te faze, bio je Šopenhauer, ali Šopenhauer je jedan, a mi smo ipak obični smrtnici, na teškom putu iskušenja koje nam donosi ljubav.

13.06.2010.

“ADAGIO” SVIH TUŽNIH DUŠA

Albinoni „ Adagio“. Ni jedna melodija ne može tako opisati smrtnost moje duše. I neko će da kaže da duša ne može da umre. Moja duša umire jednom, sto puta, sto hiljada puta, umire do zadnjeg daha . Umire svakog dana od prvog do zadnjeg.Umire od tuđih riječi, od tuđih misli, neosjeta, nečovjeka. Sklanja se na svjetlo od tuđih tama, onako ranjena i bolna, traži zaklon od bezdani loših misli, nemoćna, zaustavlja dah ,da se ne otkrije gruboj riječi, koja je iza ugla vreba. Davi se u sopstvenim nadama, zatvara oči pred nemarom besmisla svuda oko sebe. Upija tuđe boli, vapi za istinom, a svuda laži. Lete kao prašina, nemoguće ih je i sagledati. Ima li neke druge stvarnost ,ili je ovo što je sada, ono jedino ponuđeno i jedino moguće? I živim malograđanskim životom, sve po pravilima i po obzirima, a duša ćuti i trpi. Nerazumijevanje je obostrano. Ono što su težnje drugih, meni su sitne varke, ono što drugima čini zadovoljstvo- meni je samo prolazan tren, nesposoban da me zasiti. Želja za sticanjem materijalnog bogatstva je njima prioritet, meni smiješna rabota, ja sam njima nedostatak ambicija, oni meni nedostatak osjećaja. Njima su moje misli – ludilo, moja osjećanja ništavna, lucidan način na koji ja gledam svijet oko sebe,kod njih stvara grčenje mišića lica u nevjerovanju, u nerazumijevanju . Meni pogled na neko lijepo umjetničko, slikarsko djelo izaziva ushit, koji traje danima, dobro izvedeno djelo klasične muzike izmami suze na koncertu , dobra knjiga me može nositi godinama . Njima sam ja odbojna i čudna. U takvom polusvijetu moram da živim, a duša se buni, s vremena na vrijeme se oglasi bolom, oglasi bezglasnim krikom. Govorim o tugama koje grče misli, koje stiskaju grlo i ne daju kriku da izađe van. Krik bi bio strašan, neljudski, grozan, zato je u meni i ne dam mu van. I znam da sam u klopci, naizgled život odbrojavam, i sve je naizgled i sve je privid i zato opet i opet slušam „ Adagio“, jer samo ta melodija može opisati svakodnevnu smrtnost moje duše. I nije mi ništa, samo sam tužna. Anonymous: „ Romance“. I zašto ponekad želim da uništim svoje tijelo? Nisu li to misli potencijalnog samoubice? Nekada mi se čini da mi je tijelo premalo da savlada jačinu duše, koja želi da se pusti slobodno. Teži beskraju. Ne znam da li je neko pisao o tužnim dušama ? Govorim o ljudima sputanog uma i sputanih osjećanja. Govorim o dušama koje su rođene tužne. Gabriel Faure: „ Pavane“. I ima nas dosta takvih duša. Nismo depresivni i nismo pesimisti i nismo patetični, samo smo rođeni tužni. Jer smo nekada davno u dalekom Svemiru upili sve tuge ovoga svijeta, jer smo tada naslutili sve ljepote ovoga svijeta i svijeta iznad nas i znamo da smo ovdje samo za trenutak, onaj lošiji momenat, koji moramo da ostvarimo u tuđim zagrljajima, u naizgled ljubavima, koje to nikada ne mogu biti, u naizgled životu. I nemojte pomisliti da mi nismo sposobni za ljubav. Naprotiv, od tužnih duša ćete primiti najveću moguću količinu ljubavi, za koju niste ni slutili da postoji. O njima govori Joaquin Rodrigo: „ Concerto De Aranjuez“. Ali, naša ljubav traje do onog trenutka kada shvatimo da onaj kojeg volimo ( ili koju volimo ), ne razumije ni djelić naše tužne duše. Ako imaju tu sreću ili nesreću da nas upoznaju- vole nas zauvijek, mi njih – ne . Neispunivši naša očekivanja u ljubavi, ljubav usahnjava, gubi svoj sjaj i nestaje. Ne našom voljom, nego zbog ukusa bljutavosti, koji počinje da se javlja. O našim mrtvim ljubavima govori Augustin Barrios: „ Una Limosna Por El Amor De Dios“. I tražimo nove ljubavi, unaprijed znajući da je nećemo naći, onakvu kakvu tražimo i kakvu jedino možemo prihvatiti. Blijede pokušaje ostvarivanja te ljubavi, ostavljamo za sobom, žaleći što smo samo gubili vrijeme i uzaludno davali sebe onima koji to ne zaslužuju.I zbog toga , u našim očima , uvijek možete vidjeti tugu, iako se lice smije. U našim očima možete vidjeti sjetu, u pogledu sagledati žalost, iako se veselimo. U nama možete osjetiti mir u burnom nemiru, koji samo za sebe čuvamo. Bure opisuje Isaac Albeniz : „ Asturias From Suite Espatildeola ,Op.47.“ Mir nam je dat, jer znamo da je ovo samo jedno poglavlje Vječne Knjige , koju ćemo nekada imati čast da pročitamo. I kako mogu da govorim o tužnim dušama? Našla sam neke svoje spise, koje sam napisala davnih osamdesetih godina, kada je moja misao iskrila najjače. Opisivala sam velikane tužnih duša :Njegoša , Disa, Dostojevskog . Sad shvatam da sam ih i onda razumjela svojom tužnom dušom, jer duša dušu prepoznaje. Govorila sam ovako:

„Prerano sazrijevanje ličnosti, poznato u svim vremenima, zastupljeno je i u ovoj pjesmi. Zbog njegovih težnji, možda za nečim apsolutnim, razdvajala se i kidala njegova ličnost, na mahove uspostavljajući ponovni kontakt sa svijetom i vraćajući se iz „ tamnih obrisa noći“, nalazio se ponovo sa svijetlom i ljudima.“

„Postoje sjene u psihi čovjeka, koje su tu, nadohvat svijesti, ali pored kojih se prolazi, ne zapažajući ih.“

„ On je u svojim pjesmama čuvao sjeme vječnosti i trag vjere ,kao jedini način da se zaboravi smrt.“

„ Svi dođu do određene granice, iza koje čovječiji pogled i svijest ne mogu dosegnuti i sada se samo postavlja pitanje, kakav će utisak ostaviti ta granica na nas.“

„ Vraća se stihovima, da kroz njih nestane, jer će oni ostati.“

„ Tinja u njemu bol za svim onim što je prošlo, za vremenom koje bez trunke sažaljenja ostavlja svoju djecu, da u plaču grcaju za njim.“

„ Svijest živi od priviđenja, ona nekada postanu java, a istina tek tren, u mnoštvu iluzija.“

„ Kad brod našeg života, bude daleko od pristaništa naše mladosti, svratimo u zaliv sjećanja, gdje ćemo naići na uspomene nezaboravne prošlosti.“

Dokle je stigao moj brod? Volim da budem sama. Tada misao nalazi neke svoje pute i vodi me daleko, vodi me do mojih tuga. I ovo će proći.