четвртак, 24. јун 2010.

LJUDI I JA

"Za ono što drugi učine nama- nismo mi krivi, za ono što mi učinimo drugima- krivce ne tražite dalje od sebe samih." I živim tako uz ljude, dajući im onu dozu neophodnog optimizma, koji im je potreban da im opet probudi nadu ili vrati volju za životom. Depresivne i mračne misli ljudi oko mene, potrebne su meni, da mi razbiju monotoniju moga vječitog optimizma. I tako se nađemo negdje na sredini, uvijek održavajući ravnotežu svojih bivstvovanja. Nešto o povjerenju u ljude. U tom smislu, svi imamo jak odbrambeni mehanizam , koji se trudimo da izgradimo. Kako? Kod većine ljudi sa kojima razgovaram, to ide linijom početnog nepovjerenja i opreznosti - zadobijanja povjerenja i kasnije ili gubitka povjerenja, koje dovodi do razočarenja ili održavanje zadobijenog povjerenja. Kod mene je uvijek upaljen odbrambeni mehanizam, ali ide u drugom smjeru: a priori povjerenje, koje se tokom vremena ili gubi ili održi. Kraće i jednostavnije. U cijeloj ovoj priči, važan je krajnji ishod, a to je - zaštititi se od eventualnog razočarenja. Još jedan sistem odbrambenog mehanizma, koji je kod mene uvijek upaljen je: " Šta ili koliko očekujem od ljudi?" Ja na to kažem - ništa. Ako mi se desi nešto dobro i prijatno - meni je drago i zbog toga osjećam zadovoljstvo. Ako mi ljudi pričine neprijatnosti - i to je o.k.Ništa strašno, već viđeno, već doživljeno, ništa novo, samo novi ljudi u starim ulogama. I tako me ništa ne može povrijediti, jer kroz sve to sam prošla i sve to znam i o tome imam pun dnevnik priča. Ostavljene su za prošlost, neće remetiti budućnost. Može se samo desiti da lagano nakrivim glavu u čuđenju ili širom otvorim oči od iznenađenja. I to je sve. I jako, jako sam živa- ali zaštićena.

23.06.2010.

Нема коментара: