NEŠTO O MENI

I AKO BI SE NEKADA DESILO DA IZGUBIM SVE,

SAČUVALA BIH SAMO JEDNO,

A TO JE PRAVO NA SOPSTVENO MIŠLJENJE.

TO NE DAM I TO JE MOJE I TO SAM JA.

Kako koristimo razum? Ustrajavajući u svojim dosljednostima nekog tvrdoglavog ponašanja, kojeg se grčevito držimo, ili suptilnim mijenjanjem tananih misli, koje nam omogućavaju da otvorimo svoj um, koji je često sputan slabošću predrasuda i neiskrenosti prema drugima i prema sebi samima.

I koliko drugi mogu uticati na mene? U onolikoj mjeri ukoliko doprinose , da moja misao krene dalje, da se uzdigne još više, ukoliko doprinose da se ispred mene otvore neka nova vrata, iza kojih ću naći neke druge svjetove i njihove sadržaje. I nije važno da li će ti svjetovi biti sređeni ili razrušeni. Važno je da su ti svjetovi svoji, da imaju svoju priču. A svaka priča je interesantna i svaka je jedinstvena. I pitaju me često, kako mogu da iščitavam tolike priče? A ne znaju, da meni priča nikada nije dosta, da u svakoj od njih vidim mozaike od šarenog kamenja, koje je skupljano tokom vremena. Mozaici stvaraju slike. A ja volim i slike i riječi. Riječi u meni stvaraju slike, vizuelizacija stvarnosti tuđih života. Vizuelizacija priča koje nemaju kraja. Sve se nadovezuju jedna na drugu, čine niz zvani čovječanstvo. I tako u krug i tako u nizu. Vizuelizacija kruga ili beskraja? Sposobnost poistovjećivanja, radost iščekivanja, smisao življenja, afirmacija postojanja. I nema kraja, uvijek je početak. I to sam ja.