NEŠTO KAO LJUBAV

Zašto čovjek ne može razumom zaustaviti ljubav? Zašto iluzija sve jače i jače steže zamke realnosti oko mene? Zašto misliti na nemoguće, zašto memorisati uspomene kojih neće nikada biti? Budim te i blago ti ljubim vjeđe , kao lahor, kao lepet leptirovih krila. Kako ugušiti ljubav u grlu? Otvaraš oči, cijeli svijet za mene se otvori. Pogledaš me, dosegnem nebo. Pružiš mi ruku, srce svijeta mi daš. Pogledom me vežeš za trenutak koji ostaje u vječnosti. Zašto da ti o tome pišem? Zašto da ti pišem o tome kako te čekam s nestrpljenjem malog djeteta, kako su minuti sati, kako....Pišeš, udubljen u misli, ja sam na vratima. Ne želim da ti remetim mir, a mene muti ljubav. Pogledom ti milujem kosu, zovem te nijemo bez glasa, da se okreneš, da te sebično vratim sebi. Okrećeš se i nasmiješiš- cijeli svijet je radost. Ustaješ i prilaziš mi, primaš me u svoj široki zagrljaj, smirenje u meni dok udišem miris tvoga džempera, je li to trenutak ili vječnost? Podižeš mi rukom lice i sve znaš, isto kao uvijek, isto kao juče, isto kao sutra, isto ono naše obično, ljubav. Došla sam kao tren da te obasjam tom ljubavlju, a ostala zauvijek. Zašto da ti pišem u slikama, zašto da ti ikada kažem ? Zašto čovjek ne može zaustaviti ljubav razumom? Zašto u zamku ulazim sama, hiljadu zašto?Postojano i uporno te volim i to je tako. I nekada me malo pusti, tek da me obmane da pomislim da je prošlo, da bi me u sljedećem momentu stegnula još jače. Opsjena i varka, a tako jaka, jaka da boli. I koliko ti mogu dati, i koliko mi možeš dati, a daljine, a vrijeme, a samo je tu ono što nas dijeli. Tanka nit nas spaja.Tanka ali jaka, trajna. I sve je gore, jer je tako, a ne može biti nikako. Jovandan, rođenje Krstitelja, rođenje nečega čemu ne znamo ime. Arabeske osjećaja, misaona lutanja i spajanja, traženja i nalaženja, vječna čežnja, tvoja lucidnost i plahost. Uzaludnost pokušaja, ukidanje razuma. I ne gordi se ,misleći da tebi ovo pišem. Ovo sam samo sanjala.