ODRASTANJE

Prve utiske i saznanja o svijetu, dobijali smo onako kako su ih vidjeli i kako su nam ih prikazivali naši roditelji. Oni su nam kreirali stvarnost, predočavajući nam neke svoje istine i neka svoja viđenja svijeta i ljudi. Kako smo im samo vjerovali i kako smo jako griješili. Gledali smo ih onim dječijim, krupnim očima,koje ne znaju za laž, i prepuštali im se, sa svom svojom naivnošću i bezazlenošću, kako to samo dijeca umiju. Gledali smo u njima bogove i nadali se da će oni uvijek biti tu da nas štite.

Odrastajući, shvatali smo, da neke stvari i nisu onakve kakve smo mislili da jesu i kako su nas učili.Onako zbunjeni novim osjećajima, a starim uvjerenjima, pravili smo neke samo naše greške. Sagledavali smo i izvlačili iz njih nove sadržaje i nove istine, koje su nas odvodile na neke druge puteve razmišljanja.I tako smo polako počinjali da gradimo neki svoj novi svijet, možda i ne shvatajući to. To je mladost, to je sazrijevanje, to su nemiri mlade duše. I ne bismo ni onda znali, šta smo dobro učinili, a šta ne, sve dok godine nisu dobro isprale sve događaje, kao pijesak kada ga ispira more. I tek nakon dužeg vremena smo mogli sagledati, ono što smo uradili odavno, a o čemu smo sud mogli donijeti tek kasnije, tek sada. To je zrelo doba, smiraj dana, suton sopstvenog puta.

I tako neprestano vraćam u mislima, jedinstven film svoga postojanja, svoga života, uvijek ga gledajući nekim drugim očima. Nikada nisam žalila za nečim što sam uradila, jer tako bih pobijala sebe. Prihvatala sam i svoje greške i svoje slabosti, isto onako kao i svoje podvige i radosti, jer sve to sam bila „ ja“ i sve to je bilo- moje.

Da sam žalila za učinjenim, ubila bih onu jedinstvenost koja me je sačinjavala. Razvijala sam samu sebe , od plahe djevojčice, koja je isuviše vjerovala ljudima, do ovoga danas, kada sam uljuljkana u lijepoj sigurnosti nevjerovanja nikome.