IV INTERNACIONALNI JAZZ FESTIVAL U BIJELOM POLJU

Bila sam sinoć u Bijelom Polju na IV Internacionalnom Jazz Festivalu.Koncert su otvorili mladi muzičari iz Bijelog Polja, koji su odlično izveli Pjesmu „ Burn“ od Deep Purplea. Vrijedi pomenuti mladog bjelopoljskog bubnjara Vukašina Bakića, koji sa svojih nepunih dvadeset godina, dostiže već zavidan uspjeh u sviranju bubnjeva. Mislim da će se o njemu još čuti.Poslije njih je bio VAce trio ( kombinovani sastav muzičara na čelu sa Vasilom Hadžimanovim ), i koji su izveli nekoliko etno jazz kompozicija, laganijeg ritma, ne baš impresivno, očekivala sam više. Izdvajam odlično izvođenje Vasilove kompozicije „ Ohrid“, koje je uljepšalo opši utisak o njihovom nastupu.Poslije njih je nastupio Big Band iz Beograda ( Jazz orkestar RTS-a ), sa mlaadim dirigentom, koji je uveo modernog zvuka, improvizacije i življeg ritma, u inače, obično ,monotono izvođenje orkestarske muzike. Sa njima je nastupila i Biljana Krstić, naravno, u odličnom izvođenju svojih obrada etno pjesama. Kraj je bio rezervisan za našeg poznatog bubnjara, Dragoljuba Đuričića,koji je nastupio sa prijateljima, kombinovanim muzičarima iz drugih grupa. Dragoljub ko Dragoljub, majstor za bubnjeve i udaraljke , manijak pun energije, ostali smo do pola dva uveče. Napravio je atmosferu za opšte narodne mase, jer je uzeo nekog makedonskog trubača, tako da sam u neki vakat pomislila da sam na Guči, što mi je bilo malo smiješno i degutantno, ali dobro de, već se do tada popilo po dva piva, pa se moglo trpiti opštenastalo muzičko ludilo. Greška koju je napravio, nehotice, bila je njegova želja da izvede neke muzičke numere iz vremena svojih svirki sa grupom „ Leb i sol“, tako da su odsvirali „ Uči me majko“ i „ Jovanu“. On bez greške , bez premca, ali slušati obični Telecaster, a  u glavi imati zvuk Vlatkove gipsonke , uz maestralnu upotrebu bustera i hala, za mene je bilo veliki atak na uši. Još jedna zamjerka, Dragoljub je sa svojim prijateljima došao potpuno nepripremljen, neuvježban, mislim da nisu znali ni šta će da sviraju , dogovarali su se „u  letu“. U nebranom grožđu se tu našao trubač, koji se o jadu zabavio, kako i kada da se uključi u ritam bubnjarsku sekciju. Zamjerka je jer su sigurno mislili, ajde, nema veze ,idemo na sjever Crne Gore, šta oni seljaci znaju o muzici, da se mi okupimo i odradimo tu svirku kako tako. E, pa imalo je makar nas nekoliko , koji smo vidjeli da to tako ne štima. Ipak, u nedostatku muzičkih događaja i moje velike ljubavi prema jazzu, drago mi je da sam imala priliku da odem na koncert, mada sam se mrštila i durila.

9.07.2010.